Selim Husaković rođen 09.07.1946 godine od oca Saliha i majke Emine rođene Halilović, kao četvrto djete u porodici od šestero djece. Osnovnu školu završio u Gornjoj Grapskoj, a srednju Hemijsko tehničku školu smjer tehnološki završio u Doboju. Porodica je bila umjerenog imućnog stanja jer je otac sam radio kao zidar i tesar čiji je zanat preuzeo stariji sin Kasim. U osnovnoj i srednjoj školi prikazivao sam sklonost pisanju pjesama i likovnom stvaralaštvu, ali nikada se nisam time intenzivno bavio.

Nakon zasnivanja braka sasvim slučajno bolje rečeno spontano počeo sam se baviti skulpturom, jer me to prvo privlačilo i stvaralo izazov. Svako urađeno djelo bilo je unikatno.

        Od 1974 godine počeo sam se intenzivno baviti, ali ipak pošto sam bio samoincijativan bez nekog obrazovanja u tom pravcu nesebičnu pomoć tada u tom periodu pružio mi je akademski slikar iz Doboja Ilijas Kruškić. Tada u tom periodu od 1974 godine kulturni stvaraoci na području opštine Doboj imali su svoje udruženje čiji sam bio član, a sve je organizovano preko Radničkog univerziteta i Muzeja grada Doboja.  Izložbe koje su se održavale u tom periodu bile su od proljeća pa sve do jeseni i po radnim organizacijama, od mjeseca aprila kada je bio dan oslobođenja grada Doboja pa do smotre izvornog narodnog stvaralaštva koje se održavalo u Hotelu Kardijal banja Vrućica Teslić.  Sve ove manifestacije pratio je Republički predstavnik za kulturu na čijem se čelu u to vrijeme nalazio Franjo Likar akademski slikar iz Sarajeva.  Kulturno stvaralštvo u to vrijeme pratila je organizacija folklora '' Bosna '' koja je otkupljivala eksponate i prodavala kao kulturni sadržaj umjetničkog stvaralaštva Bosne i Hercegovine.     U ovom dosadašnjem opisu nikad nisam vršio samostalne izložbe nego samo kolektivne, a koje su se održavale u Tuzli, Doboju, Sarajevu, Srebrenici itd. Na Energofisu u Sarajevu 1975 godine dodjeljena mi je druga nagrada tj. Srebrna medalja. Opis stavaralaštva radio sam u drvetu od donjeg djela stabla tj. panja i to su bili kao moji korijeni u kojima sam uvijek tražio ljepotu veličine. Drvo od kojeg sam radio je bilo orah, kruška, šljiva, bagrem, dud i hrast. Eksponate koje sam imao uništio je rat, jer mi je 1992 godine kuća spaljena i uništena a tako i sav moj trud u svim segmentima mog stvaranja i dokazivanja iako sam već tada bio blizu da priredim samostalnu izložbu.  Rat je ostavio duboke tragove na mene samog tako da sam u posljeratnom stvaranju nastojao da u svoja djela utkam ono što treba oteti od zaborava i što bi trebalo nastojati da se to nikad ne ponovi.  U drugim djelima kroz cvjetove usmjerenje mi je ljubav koje ako se malo bolje posmatra sve manje ima kod čovjeka, koji je zaokupljen samo interesu i brzom načinu življenja, a gubeći s tim osjećaj ljepote koja ga okružuje.Boraveći na radu 1979 do 1980 godine u Libiji, tada sam uradio portret Libijskog predsjednika Muamera Gadafija i predao ga u njegovu rezidenciju. Bavljenjem kulturom i stvaranjem je slikanje vremena u kome čovjek živi tako da su sada a i ranije muzeji puni eksponata koji bilježe hod ljudske civilizacije.

Problemi danas u našem društvu su takvi da čovjek ako bi se isključivo time bavio bio bi osuđen na nizak stepen života jer nam je to na posljednjem mjestu iako odslikavanje daje pravu sliku društva.